Brendi je internacionalna pojava, i svaka zemlja ima svoj. Grožđe je svetska zvezda broj jedan među sirovinama za brendi, ali se koristi svako voće koje u sebi ima dovoljno šećera te može da bude fermentisano, čak i zagonetna južnoafrička kukumakranka.
Francuska, neprikosnoveni brendi-šampion, ponosi se kultnim stilovima poput konjaka, armanjaka i kalvadosa. Konjak i armanjak, rođeni u istoimenim regijama, prava su vinska poezija, dok se kalvados, pravi od jabuka i krušaka iz Normandije. Ovo nisu samo pića, već i dobro čuvano nasleđe, sa strogim pravilima koja određuju njihovu proizvodnju i etiketiranje.
Južna Amerika ulazi u igru sa Pisco-m, pićem koje izaziva vatrenu debatu između Perua i Čilea oko porekla. Peruanski pisko je jednokratno destilisan i odmah flaširan, dok je finiji čileanski pisko destilisan više od jednom i ponekad odležava u drvetu.
Italijanska grapa, kao i pisko, pravi se od komine grožđa (preostalih kožica, semenki i peteljki), pokazuje posvećenost Italije maksimalnom iskorišćavanju svakog dela ploda. Španija nudi Brandy de Herez, sunčano piće proizvedeno od grožđa i odležano u buradima od heresa (ili šerija) – desertnog belog vina iz Andaluzije. U Sjedinjenim Američkim Državama, brendi na bazi grožđa dominira, ali destilerije istražuju i druge voćne vrste. Čak je i Japan pronašao svoje mesto u proizvodnji brendija, često koristeći uvozno grožđe.
Međutim, nijedna priča o voćnim destilatima ne bi bila potpuna bez Balkana, a posebno Srbije, gde suvereno vlada rakija. Šljivovica je odavno postala zaštitni znak i duboko ukorenjen kulturni simbol, a tu su i dobro poznate kajsijevača, lozovača, viljamovka i druge. Od zadimljenih bakarnih kazana u porodičnim dvorištima do modernih destilerija, rakija predstavlja dušu našeg podneblja.